Zanimljivosti

Osnovne činjenice o kornjačama


Kornjače su jedna od najuspješnijih skupina životinja zadržavši svoju jedinstvenu i neobičnu tjelesnu strukturu gotovo nepromjenjenu još od gornjeg Trijasa kada se pojavio njihov prvi pravi predak (200 milijuna godina). Vanjska struktura tijela kornjače jedinstvena je, pa prema tome i svima vrlo poznata. Njihov anatomski oblik predstavlja jedan od najzanimljivijih prilagodbi u svijetu kralješnjaka, a prepoznatljiv oklop koji pokriva njihovo tijelo nesumljivo je jedan od čimbenika koji je pridonio preživljavanju i očito uspješnom evolucijskom procesu ovih tajnovitih životinja. Ubrajamo ih u gmazove čiji najstariji fosilni ostaci datiraju iz perioda Perma (280 milijuna godina). 

 

 

Mauremys rivulata i Testudo hermanni - razlika u staništu i morfologiji oklopa



Danas prepozanjemo dva podreda unutar reda Chelonii:
•    Cryptodira (Mauremys rivulata i Testudo hermanni)
•    Pleurodira

 

Prema strukturi jajeta kornjače pripadaju amniotskim životinjama. Unutar jajeta s tvrdom opnom (ljuskom) postoje tri membrane (amnion-a, chorion-a i allantois-a) koje omogućavaju normalan razvoj embrija sve dok razvijena mlada životinja ne bude spremna za probijanje opne i izlazak u „vanjski“ svijet.

 



Biološke karakteristike


Oklop je najvidljivija i najočitija morfološka karakteristika kornjača koja štiti tijelo te je sačinjena od koštanog tkiva (koštane ploče) te povrh njega rožnatog sloja koji može biti u obliku kože (Trionychidae i Dermochelyidae) ili ga češće čine rožnate ploče. Koštani oklop čini karapaks s gornje (leđne ili dorzalne) strane i plastron s donje (trbušne ili ventralne) strane. Tipični oklop ima u prosjeku oko 50 ploča koštanog tkiva spojenih suturama dok plastron sačinjava 11 koštanih ploča. Rožnatih ploča, koje se mogu djelomično preklapati, na karapaksu ima najmanje 38, a na plastronu 12. Brojem i položajem rožnate ploče se razlikuju od koštanih što doprinosi čvrstoći samog oklopa.

 

Koštane i rožnate ploče - Testudo hermanni


Kornjače se ubrajaju u dugoživuće životinje uobičajeno dosežući dob od 50 godina. U zatočeništvu mogu doživiti dob i preko 100, pa čak i 200 godina. Ako se oslonimo na skeletokronološka istraživanja prosječna životna dob koju mogu postići u životu iznosi oko 35 godina. No, to je razumljivo ako se uzmu u obzir opasnosti kojima su kornjače svakodnevno izložene u divljini (oštri vremenski uvijeti, napadi grabežljivaca, požari u staništu i različite bolesti).

 

Brazde, tj. izbočine prema kojima se procjenjuje starost jedinke - Testudo hermanni

 

Uvriježeno je mišljenje kako se dob pojedine jedinke može „očitati“ pregledavajući i brojeći brazde (izbočine) na rožnatim pločama karapaksa. Takva metoda se može primjeniti samo na vrste iz obitelji Testudinidae koje žive u umjerenom ili subtropskom klimatskom pojasu gdje dolazi do izmjene toplog i hladnog dijela godine što omogućuje različit rast životinja pa prema tome i različitu brzinu rasta (odlaganja) rožnatih ploča. Ipak, ovu metodu teško je primjeniti za životinje starije od 25 godina, jer je rožnati sloj podložan abrazivnom djelovanju trave, grmlja i kamenja što onemogućava procjenu starosti.